Fotografija ili muzika svjetlosti
Večeras je pred nama bogata paleta raznovrsnih estetika, očekivanih i onih drugih, neobičnih, duhovitih, nesvakidašnjih pogleda na svakodnevicu, koja je sama po sebi dovoljno fantastična, da prirodnom ili nadrealnom ljepotom zarobi dušu i oko svakog posvećenika fotografije. Bilo ljubitelja i poštovalaca, okupljenih u ovoj lijepoj Sinagogi, ili samih autora, onih vječnih lovaca na vizuelnu draž, još od davnih vremena pećinskih slikarija na zidovima Altamire i Laskoa. Već tada, u sam osvit civilizacije, pored lova kojim je održavao život, čovek je pokušavao da „ulovi“ i zadrži u vremenu, slike koje su hranile njegovu dušu. U početku to je radio uz pomoć nagorjele grančice, na zidu pećine, tako da danas imamo prve pećinske crteže iz lova i prve, zapanjujuće uspješne primjere praistorijske grafike kao preteče slike/fotografije modernog doba.
Već od tog stadijuma, o fotografiji možemo govoriti kao o umjetničkom mediju koji konstantno napreduje i još uvijek se razvija uporedo sa razvojem same tehnike i pratećih tehnologija.
Međutim, razvoj tehnike je ujedno i mač sa dvije oštrice jer neprestano donosi nove elemente koji najčešće djeluju kontraproduktivno na primarnu estetiku same fotografije. Uprkos prvih estetičara koji su o fotografiji govorili kao o „zarobljenoj muzici svjetlosti“ (Gans), „vizuelnoj simfoniji“ (Dilak), „Vizualizaciji irealnog“ (Epstajn), sa današnjim neograničenim resursima i gargantuovskom kinesko-tajvanskom produkcijom „aparata za svakoga“, i najmanje dijete može uperiti kameru, blicnuti i napraviti snimak antologijske ljepote. Ali masi fotomanijaka takozvane “japanske turističke fotografije“ niko ne može zabraniti njihov hobi. Ja ipak mislim da većina nas koji smo večeras ovdje, nemamo taj, uslovno rečeno – problem, zbog pretpostavljenog stečenog refleksa na samu umjetnost
Dakle, iako je na osnovu rečenog, digitalna era posijala izvjesnu estetičku sumnju, radovi pred kojima stojimo imaju sve neophodne elemente visoke kulture, ali istovremeno i komunikacijsku prijemčivost, što fotografiju i dalje čvrsto drži u statusu samog temelja vizuelnih umjetnosti.
Vremena stroge tematske ograničenosti jesu prošlost, ali su na jednom drugom nivou onaj nužan preduslov koji selektoru olakšava posao. Tako je i ova izložba, nastala kao rezultat tematskog promišljanja kroz poetiku nove stvarnosti, situirana u nekoliko osnovnih tema: Ljudi, Grad, Priroda, Press i Kreativna fotografija.
Neko je rekao da fotografija, za razliku od filma, negira sve osim čiste vizuelnosti, što između ostalog znači da se radi o mediju koji je samom svojom prirodom spriječen u dočaravanju ostalih percepcija. Na samim počecima bilo je poželjno ne izvitoperiti prirodu slikanog objekta, nego ga uz pomoć sažimanja jasnije protumačiti. Danas, u vremenu snažne ekspresije, nadrealizma, postmoderne, dakle – u prostorima kreativne fotografije, sve je dozvoljeno, pa čak i jeres starih fotografa – da nema vrijednosti ukoliko autor nije registrovao ono što vodi simboličnoj sceni. Serijom fotografija iz Srebrenice, Dado Ruvić, naš sugrađanin, potvrdio je ovo staro pravilo, iako je snažna eksplicitnost njegovih fotografija djelimično eliminisala preporučenu simboličku dimenziju.
I NA KRAJU, prilično širok dijapazon ličnih estetika koje večeras imamo priliku vidjeti, daju nadu da brzi razvoj tehnologije ne znači automatski ni siromašenje ni svođenje fotografije na naturalistički portret svijeta. Naprotiv, evidentno je da na ovim radovima svjedočimo sretnom spoju verizma i stilizacije, što kroz izvanredne kolorističke game neminovno rezultira veoma zanimljivim i inovativnim fotografijama. Neke vjerno prikazuju stvarnost, dok druge uspjevaju pronići u njenu dušu.
Na vama je i neko drugo viđenje, pošto svako kvalitetno umjetničko djelo pretpostavlja i pruža takvu mogućnost.
