beats by dre cheap

Recenzija nove knjige Željka Grahovca

                                     O novoj poeziji Željka Grahovca

 Rijetki su pjesnici koji su činili radikalan pomak u svojoj poetici, osvajajući nove, iskustveno neistražene prostore a da su pri tome razmišljali i o pripremi čitaoca donekle upućenog u njegov rad. Pjesnički „slučaj“ iliti svojevrsna diverzija o kojoj je ovdje riječ, bila je totalna vrsta preobražaja, pošto se o preporodu ne može govoriti zbog, uistinu, začuđujućeg zaokreta i skoro pa mistične promijene u pristupu samoj prirodi materije. Misao koja pokušava shvatiti ovaj estetski „salto mortale“ sugeriše onu nerijetku pojavu pjesnika izbačenog ( čemu se očito nije mnogo protivio ) iz svoje dosadašnje poezije, kao iz usko krojenog kaputa, da bi na jedan paradoksalan način naprosto bio gurnut sam u sebe, i tako „osuđen“ da konačno povjeruje u svoje poetsko poslanje. Prebražaj se manifestuje iz ličinke vrsnog poetskog znalca i straha od demona te spoznaje, u leptira rođenog nedokučivom tajnom samorođenja, i uz očit blagoslov čangrizave boginje Erato, inače legendarno nesklone teoretičarima, koji znaju - ali ne mogu. Dobro se sjećajući ovog nepisanog pravila teoretičar je, izvjesnim zen manirom naučio sve i potom - sve zaboravio! A onda je zaplovio prilično neispitanim i još manje korišćenim talasima svoje unutrašnje, ponorne rijeke. Preobražaj koji je doživio bio je ne samo zanimljiv nego i estetski dramatičan, tako da je i matrona Erato klimnula glavom. Iz četvrtaste, matematski građenog stiha, poezije, pjesnik je ušao u prostore čiste radosti i jednog vedrog, nepatvorenog svijeta sa renesansno bogatim registrom pripovijedanja i slobodom da se stvarima i definitivno podijele prava imena, a demonu „znanja“ gurne prst u oko. Poetički „Haronski“ kolajder u njemu zamiksao je uzrok i posljedicu u bezdanu/interegnumu višegodišnjeg posta, koji bi se mogao objasniti i kao bježanje od onoga čemu je cijelo vrijeme stremio, istovremeno mazohistički uživajući u patnji ( P.O. ). Ispod mirne, godinama nedirnute površine, riječ nije bila mrtva. Samo je ustrajno čekala otkrovenje i ruku koje će je dovesti pred prastaru ravnodušnost svijeta. Trenutak njene objave nagovijestio je i istovremeni povratak pjesnika iz hibernacije predugog samoegzila a potom njegovo energično okretanje istinskom, ali zapretanom - samom sebi. Biće je i ovaj put, kao što reče Hajdeger, neumitno izraslo iz iskustva ništavila a da nije izgubilo svoju istinitost. U piscu se javlja poezija, da bi kroz ispisani tekst jačala sve dalje i sve šire, kao stalno prisustvo i emanacija njegove neočekivane drugosti.  Poznavaoci autora, ovaj njegov put kojim ranije nije išao, mogli bi definisati i kao rezultat hrabrog samootkrovenja čovjeka koji nije dozvolio da jednostavno bude bačen u postojanje, nego je bretonovski hrabro odlučio biti suprotnostima koje ga sačinjavaju. Učinio je to suočavanjem sa sopstvenim, onim potisnutim poetskim bićem, koje je zauzvrat razotkrilo svoje začuđujući lijepo, renesansno raspričano lice, koje po prvi put nije pjesnički samodovoljna mantra o beskraju, nego realna priča sa raspletom... a pri tome, sve je u blago talasajućem kretanju, sve je ritam i svijetlo, isprepleteno obilje, i konačno – pred nama je ono što bi se moglo nazvati najboljom mogućom saopštivošću jednog rijetkog, ali danas već značajnog poetskog prisustva.

                                                                                   Bojan Bogdanović

 

BOJAN BOGDANOVIĆ- poezija aforizmi satira zenica
http://bojanbogdanovic.blogger.ba
23/12/2014 13:03