beats by dre cheap

Prikaz knjige "Iza ogledala"

   

 

                                Iza ogledala

                                Mirjana Kapetanović

 

      Magični čovjek koji je u stalnom dodiru sa svijetom

može se mijenjati, biti kamen ili zvijezda,

    ukoliko poznaje pravu riječ koja otvara vrata snova...

                                                       Oktavio Paz

   

    Pred vremenom koje se urušava, zatrpavajući svijet poput pjeska iz klepsidre, sudbina današnjeg mislećeg čovjeka jednako je kompleksna i ništa manje zahtjevna od sudbine  njegovog predšasnika od prije više stotina godina. Autor ovih neobičnih priča, Mirjana Kapetanović, postavila je pred sebe ne mali zadatak; autorizovati vlastitu usamljenost, kroz svakodnevnu borbu sa demonom stvaranja a istovremeno zadržati pravo na svoju nadu i kritičko rezonovanje. Knjiga je dokaz šta sve može jedan od onih samosvojnih duhova, nepotopljenih u socijalnom, političkom i svakom drugom realitetu. Iako je ovaj rukopis kratkih priča neka vrsta proznih fantastičkih hibrida Edgara Alana Poa, predstavljenom nam estetikom autorica potpuno ispunjava i neke „zadate“ književne gabarite vrste kojoj se posvetila:... vrste beskrajno lepezastih i neiscrpnih mogućnosti, u svijetu bujne potencije i duhovnogog bogatstva, istovremeno ne izlazeći iz kruga neprekidne igre sa mogućnostima, fantazmagoričog plesa sa sa čudnim, bezbrojnim bićima što ih iznalazi samo bogatom imaginacijom, istovremeno radeći u sebi samoj.

   Lijepim, kratkim, maštom namagnetisanim slikama, ona izmiče gravitaciji ovještalog pripovijedanja. Nad zatvorenim svjetovima, izvjesnim eteričnim principom, ovaploćuje se ona vječna ideja vodilja o novom početku, koja može egzistirati ne vezujući se, nužno, za iskustvo ali istovremeno prethodeći nekoj novoj, mogućoj istoriji. Jer u početku bijaše riječ.

 Čarolija ove maštovite proze može se ilustrovati slikom zmije koja guta vlastiti rep, jer na djelu  je afirmacija čovjekovog vremena, kroz istovremeno odbacivanje njegovih zakonitosti.

  Ako je tačno da duša sebi gradi tijelo, onda su iz iste radionice i snovi kao emanacija duše. Snovi su ti koji vrijeme čine providnim. U njihovim ponornim suprotnostima, metaforički rečeno, čovjek se posmatra kao u ogledalu, nalazeći nešto tajnovito i neočekivano u svom odrazu koji ne prepoznaje. U duhu rečenog, potpuno je logično zaključiti da onaj ko se lati dešifrovanja ovih neobičnih priča, pred sobom nalazi istoriju jednog duboko unutrašnjeg preživljavanja, koje autor nesvakidašnjim putevima (kojima se rijetko ide) prenosi svakom, za novo iskustvo, otvorenom umu.

   Može se reći da je rukopis Mirjane Kapetanović hvale vrijedan pokušaj iščitavanja svojih snova, jer zavirivanje iza ogledala stvarnosti i ne može biti ništa drugo. Neki, otprije poznati, slični pokušaji u ovoj književnoj vrsti „kroćenja mogućeg“ kroz ispisivanje teksta, ako su imali i najblaži okus transcedentnog, postizali bi svoju literarnu svrhu i bez kritičke podjele na dobro – rđavo.

   Po analogiji, ni čitalac ne mora biti onaj deduktivni tip koji će se zaputiti „mračnom ulicom psihe“, da bi uzeo učešće u magičnim pričama maštovite autorice, tamo negdje iza njenog ličnog ogledala, koje, među svojim brojnim osobinama, u ovom slučaju predstavlja njezin uspješan doprinos fantaziji kolektivnog uma. U poznatom eseju „Mit, književnost i otuđenje“, Zoran Gluščević na srodnu temu kaže slijedeće: „U trenutku kad rasterećuje svoje vlastite tjeskobe svijest pojedinca/pjesnika instiktivno bježi u snovidno, mitsko/fantastičko, često i podsvjesno, jer je njegov okvir fluidniji, daleko slobodniji za nove sadržaje, onaj koji je simbol za objektivizaciju između svijesti i realnosti.“

Birajući analitički/introspektivni ugao gledanja, na život uopšteno, i njegove duboko skrivene, hipotetične manifestacije, autorica ovu, psihološki kompleksnu materiju, relativno vješto obrađuje odgovarajućim fantastičkim instrumentima. U nekim segmentima ona se uspješno poigrava sa novim idejama čak do paroksizma i provokativne bizarnosti. Izbor perspektive beskonačnih mogućnosti jeste poznata osobina fantastike, pa je zato, u skladu sa autoričinim sklonostima, evidentno prisutna primjena svake zamislive, i one druge „alhemije“, u njenim pričama najbližim magičnoj književnoj vrsti. Poznata teorija Veselovskog o „pozajmicama“ iz drugih književnosti, kultura, mitova, ovdje pada pred očito autentičnim i začuđujeće širokim dijapazonom ideja. Zasigurno ne programski, nego više intuitivno, nervom talentovanog fantaste, Kapetanović barata zanimljivim mislima i pretpostavkama preispitujući postojeće, odavno uvriježene obrasce fantastičkog promišljanja. Halucinantnom asocijativnošću ona odmotava nit vodilju svojih neobičnih priča, kroz isto tako neobične prostore i vrijeme.

   Nasuprot tome, njeno pripovijedanje teče vrlo odmjereno i ekonomično, bez nepotrebnih emocija, objašnjenja  i pretenciozne jezičke raspričanosti. Stilska uprošćenost ne može biti zamjerka ako se tok priče, kroz više raznorodnih rukavaca, odvija jednom eliptičnom, skoro lakonskom, pa ipak  konzistentnom formom. Prilično osiromašena mogućnost komunikacije sa zainteresovanim čitaocem, jedna je od mogućih zamjerki. Priče su tako svedene, skoro potkresane, da je teško oteti se dojmu kako autor cijelo vrijeme vodi neki svoj unutrašnji monolog, sa svojim ličnim demonima, ne ostavljajući čitaocu, pri tome, ni minimum prostora za domaštavanje. Zahtjevan čitalac jednostavno ne mora ništa da naslućuje, da prepoznaje  simbole ili da ove, uistinu raznorodne priče, dovodi u bilo kakav značenjski kontekst. Sve je objašnjeno, sve je „nacrtano“. Jedino pitanje koje sebi možemo postaviti jeste ona stara dilema o svrsishodnosti poetike/hermetike. A opet, može li to biti onaj diskretni začin, finesa koja doprinosi oneobičavanju pripovijedanja? Za utjehu je što tematsko motivacijska disperzija, ovako ispisanih storija, podsjeća na nefilmski razbarušeno ljepljenje pravih SF kadrova, što ipak daje nesporan šarm sveukupnosti teksta. Ono što se na početku čitanja, u pojedinim pričama činilo kao obična trivijalnost, samo naporom talenta i živahnom uobraziljom, izraslo je do neočekivanog, pa čak i metafizičkog značenja.

   Treba na kraju reći da cjelokupna knjiga predstavlja svojevrsnu strepnju produhovljenog  pojedinca i upozorenje na neslućene opasnosti kojima je bremenita civilizacija Novog doba. Neodgovorni eksperimenti genetskog inžinjeringa, poigravanje za zakonima prirode i psihe odavno su prestali biti presedan. Izmjenom do juče neproblematične stvarnosti, kroz nasilan kreacionizam, tehnološka civilizacija eskalira u  pokušaj obesmišljavanja jedne više promisli. Ako svedemo utiske, zaključak je da Mirjana Kapetanović nije definitivno postavila svoje programske granice, nego je ovim „skraćenim izdanjem“ zanimljivih ideja, dala samo naslutiti šta se sve nalazi u moru mogućnosti njene mašte, kao i uvjerenje da svoj rukopis neće ostaviti samo na „virkanju“ iza ogledala.

BOJAN BOGDANOVIĆ- poezija aforizmi satira zenica
http://bojanbogdanovic.blogger.ba
05/06/2012 09:24