beats by dre cheap

Recenzija knjige aforizama

 

                                                    Misli za potpalu

 

                                                                                                       „Ja sam ono što se čini,

          a čini se da nisam ono što jesam... „

                            iz „Đavoljih eliksira“

 

     Rukopis aforizama Avde Bašića zasigurno je iznenađujuće osvježenje na bosanskoj satiričnoj sceni, koja inače oskudijeva u knjigama slične provenijencije. Nakon pažljivog iščitavanja lako je zaključiti  kako je riječ o knjizi snažne asocijativnosti, baziranoj na  višeslojnim  kulturološkim i istorijskim sentencijama. Zanimljivo da u Bosni, zemlji izuzetno duhovitih ljudi, pojava svakog aforističara biva skoro endemska pojava i kulturološki fenomen prvoga reda. Da li je uzrok tome nepostojanje makar jednog časopisa za satiru, zatim skoro hermetička zatvorenost dnevnih listova pred bilo čime što nadrasta viceve Osmana Džihe ili možda trag „zlatnih vremena“ socrealizma kada su aforističari predstavljali opasne „subverzivne elemente“ i državne neprijatelje? Ko zna.

  Bilo kako bilo, na bosanskoj sceni debelo deficitarnoj satiričnim duhom, definitivno se pojavio još jedan misleći čovjek, sa snažnim kritičkim otklonom prema političkom i sociopsihološkom sivilu naše svakodnevne matrice. Višegodišnje uspješno bavljenje enigmatikom, pored dobrog baratanja leksičkim i filološkim glavolomkama najteže vrste, dodatno je izoštrilo Bašićevu dioptriju za društvene devijacije i dalo krilima vjetra njegovom radu na demistifikaciji duboko uvriježenih lažnih vrijednosti, sa kojima smo prinuđeni živjeti. Skidanje koprene sa očiju običnog građanina prevashodan je zadatak i moralna obaveza svakog, istini posvećenog, čovjeka, posebno aforističara.

   Mnogi veliki umovi književnosti i filozofije proveli su svoje najkreativnije trenutke sa aforizmom: Juvenal, Tacit, Bekon, Paskal, La Rošfuko, Niče, Tolstoj, Gete (naš nobelovac Andrić svoje poslednje godine proveo je uz Geteovu knjižicu aforizama), Jerži Lec, Nušić, Selimović, Baljak.... Fridrih Niče, bez sumnje jedan od najvećih filozofa novog vremena, baveći se aforizmima, „svojim privatnim harlekinskim idejama“, opisao ih je kao „misli koje se uspinju, skaču i prevrću preko glave, poput stotina čudesnih patuljaka... „

 Avdo Bašić poput većine svojih kolega po peru, crpi inspiraciju iz dubokog skladišta narodne mudrosti, poslovica, pošalica, mudrih izreka, anegdota, bogato premreženih asocijativnim perspektivama. Na sve to, uz  talenat dvostrukog viđenja, on dodaje nužan etički začin, kao  najbolju tehniku kojom je moguće uraditi dekonstrukciju/destabilizovanje i preispitivanje svake „istine“, ma koliko ona tvrdokorna bila.

  Konačan cilj svakog egzistencijalnog mislioca ( aforističara, među prvima ) jeste odricanje situacione etike i povratak one apsolutne, na mjesto koje joj, po ustrojstvu svijeta, pripada.

Tumač teksta ni u jednom trenutku ne dozvoljava da ga, naizgled sigurni, etablirani  pojmovi, zavaraju svojim sirenskim glasom. Njihovu zavodljivost odbacuje ljuštenjem značenjskih slojeva teksta, i zahvaljujući toj Abelarovoj metodi - razotkrivanjem mnogo dubljih smislova, do kojih dolazi pravim fraktalnim rudarenjem u samo srce semantike.

  Osim rečenog, Bašić svjesno izbjegava „ovještalu“ gramatiku i logiku, vješto žonglirajući na žicama svog spekulativnog i životnog iskustva iz koga, kao vispren tumač, uspjeva destilovati skrivene  vrijednosti. Za razliku od one tihe većine koja sebe vidi u jednoj prostoj egzistencijalnoj formuli, on provodi lične, estetski i etički „individualne zakone dedukcije“, na putu postizanja autonomije svojih vrijednosnih stavova.

BOJAN BOGDANOVIĆ- poezija aforizmi satira zenica
http://bojanbogdanovic.blogger.ba
27/02/2012 09:42