Recenzija knjige aforizama
Misli za potpalu
a čini se da nisam ono što jesam... „
iz „Đavoljih eliksira“
Bilo kako bilo, na bosanskoj sceni debelo deficitarnoj satiričnim duhom, definitivno se pojavio još jedan misleći čovjek, sa snažnim kritičkim otklonom prema političkom i sociopsihološkom sivilu naše svakodnevne matrice. Višegodišnje uspješno bavljenje enigmatikom, pored dobrog baratanja leksičkim i filološkim glavolomkama najteže vrste, dodatno je izoštrilo Bašićevu dioptriju za društvene devijacije i dalo krilima vjetra njegovom radu na demistifikaciji duboko uvriježenih lažnih vrijednosti, sa kojima smo prinuđeni živjeti. Skidanje koprene sa očiju običnog građanina prevashodan je zadatak i moralna obaveza svakog, istini posvećenog, čovjeka, posebno aforističara.
Mnogi veliki umovi književnosti i filozofije proveli su svoje najkreativnije trenutke sa aforizmom: Juvenal, Tacit, Bekon, Paskal, La Rošfuko, Niče, Tolstoj, Gete (naš nobelovac Andrić svoje poslednje godine proveo je uz Geteovu knjižicu aforizama), Jerži Lec, Nušić, Selimović, Baljak.... Fridrih Niče, bez sumnje jedan od najvećih filozofa novog vremena, baveći se aforizmima, „svojim privatnim harlekinskim idejama“, opisao ih je kao „misli koje se uspinju, skaču i prevrću preko glave, poput stotina čudesnih patuljaka... „
Avdo Bašić poput većine svojih kolega po peru, crpi inspiraciju iz dubokog skladišta narodne mudrosti, poslovica, pošalica, mudrih izreka, anegdota, bogato premreženih asocijativnim perspektivama. Na sve to, uz talenat dvostrukog viđenja, on dodaje nužan etički začin, kao najbolju tehniku kojom je moguće uraditi dekonstrukciju/destabilizovanje i preispitivanje svake „istine“, ma koliko ona tvrdokorna bila.
Konačan cilj svakog egzistencijalnog mislioca ( aforističara, među prvima ) jeste odricanje situacione etike i povratak one apsolutne, na mjesto koje joj, po ustrojstvu svijeta, pripada.
Tumač teksta ni u jednom trenutku ne dozvoljava da ga, naizgled sigurni, etablirani pojmovi, zavaraju svojim sirenskim glasom. Njihovu zavodljivost odbacuje ljuštenjem značenjskih slojeva teksta, i zahvaljujući toj Abelarovoj metodi - razotkrivanjem mnogo dubljih smislova, do kojih dolazi pravim fraktalnim rudarenjem u samo srce semantike.
Osim rečenog, Bašić svjesno izbjegava „ovještalu“ gramatiku i logiku, vješto žonglirajući na žicama svog spekulativnog i životnog iskustva iz koga, kao vispren tumač, uspjeva destilovati skrivene vrijednosti. Za razliku od one tihe većine koja sebe vidi u jednoj prostoj egzistencijalnoj formuli, on provodi lične, estetski i etički „individualne zakone dedukcije“, na putu postizanja autonomije svojih vrijednosnih stavova.