Leptir Na World Trade Centru
Gledao sam bijeli barjačić
Na vrhu World Trade Centra
Kao leptira nad cvijetnim ponorom
Tako nevinog u svojoj predaji
Dok drhti pred mračnom dubinom vjere
Taj dan pravda je bila jednaka za sve
Za portire u generalskim uniformama
Što naređuju liftovima da tačno u 9 h
Izruče tovare nevjernika sa fasciklama
Pravo u pregrijano nebesko ždrijelo,
Za klaustrofobične putnike
U kerozinskom želucu Boinga
Čiji se košmarni snovi ostvaruju
Na osamdesetom spratu
Vavilonske kule
Pred beskonačnom pravdom
Svi jezici su postali vapaj
Onog bijelog barjačića
«nad beskrajno rastućim Njujorkom…»
Da li je to Tadeuš Ruževič sanjao
Leptira zarobljenog u Staklenoj kuli
Govoreći mu:
«Skoči,anđeli će te na rukama nositi…
Skoči…ti imaš malu kamenu maštu…
Skoči,možda ćeš naučiti da letiš…
Na krilima poezije…
Da li su hiljade leptirova
Spuštajući se beskonačno dugo
U vrelu prašinu Njujorka
Sanjale pjesnika Tadeuša
Kako im posrćući od plača
Pomaže da mala spržena krila
Unesu u lift i spuste se
U samo srce zemlje
